BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

17. tjedan kroz godinu

Petak, 30. srpnja 2010.

Mt 13,54-58

54I dođe u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: "Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? 55Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? 56I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?" 57I sablažnjavahu se o njega. A Isus im reče: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu." 58I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ISUSOVA NEPRIHVAĆENOST U ZAVIČAJU

Mt 13, 54-58

Po završetku svoga govora o usporedbama Isus dolazi u svoj zavičaj, mjesto gdje je odrastao. U svojim je slikama, prispodobama pozivao ljude na odluku biti-ili-ne-biti, govorio je o veličini sreće, pronađe li čovjek životno blago, o nesreći i malodušju ako se čovjek ne odluči. Dolazi u svoj zavičaj, u Nazaret, i tu doživljava teški poraz zbog uskoće i uskogrudnosti svojih sumještana među kojima je odrastao.

Dok ga drugi već prepoznaju kao proroka, kao Mesiju koji čini djela i naučava kao onaj koji ima vlast i moć, dotle imamo i suprotni tabor onih koji ga sve jasnije odbacuju, ne vjeruju mu. Od svih skupina u Novome zavjetu koje odbacuju Isusa i njegovo mesijansko poslanje ovaj je prizor u Nazaretu od svih najneobičniji, najčudnovatiji. Čuju oni i spoznaju kolika je mudrost u njemu, slušaju o čudesima koja čini. I pomislili bismo da će ga otvorena srca i duha prihvatiti, objeručke. Upijati će njegovu riječ, žudno, oči će im se cakliti od sreće da je nešto takvo odraslo među njima, željet će ga se dotaknuti, ispružat će prema njemu ruke, liječit će ih i spasavati. Ali od svega toga ništa.

U svome rodnom gradu Isus se susreće sa skepsom, nevjericom. Tu mu poznaju sve, cijelu obitelj, i upravo ta okolnost otežava mogućnost shvatitit i prihvatiti Isusovu osobu.  Tko je on zapravo? Što on sebi umišlja? Ništa bolji ni pametniji od nas, tako misle. Želi drmati postojećim kategorijama, a mi bismo htjeli znati: Odakle njemu ta mudrost, tko je on i čime se pravi? Pa i ovaj je Isus samo izdanak svoje obitelji i ništa više, plod je on svoje genetike, odgoja i sredine. Neka se drži zadanih granica. Neka sve ostane po starom. Zato su i blokirani spram Gospodina.

Sumještani, pa i ostali - farizeji i književnici - misle da znaju sve o Bogu, i zašto bi netko brkao njihove krugove i miješao se u njihovu vjeru. Bog je njima poznat, s njime razgovaraju, mole mu se, obdržavaju subotu i ostale propise. Poznaju ga i ne treba im nikakav novi nauk. Za njih je Isus sanjar i fantast koji samo zbunjuje obične ljude u njihovoj dobroj vjeri i uvjerenju. Namjesto da ih izliječi od njihovih predrasuda, namjesto da u njegovoj blizini osjete spas i cjelovito iscjeljenje, oni se osjećaju ugroženi. Osjećaju da se dalje ne može kako se dosada živjelo, ali nisu spremni na iskorak.

Slute oni u Isusu posve jasno što bi to značio puni život u ozračju ovoga Isusa, njihova sumještanina. Živjeli su s njime trideset godina, on je vjerojatno bio živi prosvjed njihovim postupcima, ne uklapajući u njihove kategorije. On je protimba svemu što su naučili u svome životu, on protuslovi svemu uhodanome, i zato ne mogu zbog svoje duhovne lijenosti iskoračiti iz postojećega.

Isus nije uspio u svome mjestu zbog predrasuda, zbog uskoće pogleda i uskogrudnosti srca svojih sumještana, s kojima je odrastao. Nisu mogli vjerovati u tu neobičnu sintezu božanskoga i ljudskoga u njemu, njegovim riječima i postupcima. Ukućani su ga pokušavali i prije 'domestificirati', ukrotiti, urazumiti, ali bez uspjeha. Govorili su čak da je izvan sebe. Isus pak ne da se smesti. Svjesno ispada iz uhodanih okvira u koje ga žele smjestiti, iz stezulja u koje ga žele stijesniti. Svjestan je puta kojim ide, poruke koju donosi. On jasno veli: Ne postoji više nekakav zemaljski zavičaj. Bog je čovjekov zavičaj, on je čovjekovo pravo udomljenje. O tome je govorio kad je učenike slao: Ako vas gdje ne prime, otresite jednostavno i prašinu sa svojih nogu, njima za svjedočanstvo, i idite dalje (usp. Mt 10,14). I ono što je savjetovao učenicima, događa se njemu osobno. Što mu drugo preostaje nego da otrese prašinu s nogu i ode - nikada se više ne vrativ u svoj zavičaj.

Isus jednom zauvijek prestaje biti stanovnik svoga grada, svoga mjesta gdje je odrastao, prestaje biti definitivno ono što je dotada bio, i odsada je do kraja u svome djelu, u svemu ovisan i predan Ocu nebeskome. I tko mu je ubuduće društvo, tko ga razumije i prihvaća? Oni koji su oboljeli od svakodnevna pritiska, od raznih prisila, koji su bolesni, mučeni, tjerani, koji su napola mrtvi, koji su iskorištavani i bijedni. U svima njima je slika Očeva, svatko od njih je hram Svevišnjega, palača za Gospodina. On želi doći i donijeti konačno svoj mir u svako ljudsko srce. Zato je odsada brat svih ljudi.

Vjerovati nekoj konkretnoj osobi vezano je uvijek s nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati "na daljinu". Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Jer nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome...

Možda ćemo mi teoretski prihvatiti Isusa, lako je dati pristanak na ono "Tijelo Kristovo" u euharistiji, izgovarajući olako svoj "Amen", ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim. Kao što je Isus doživio poraz u svome mjestu, kod malih ljudi s kojima je odrastao, tako se može dogoditi i nama da doživimo poraz, ne prepoznajući u bližnjemu Gospodina.